 |
| Foto Damir ŠKOMRLJ |
Budućim stručnjacima s riječkog Tehničkog fakulteta koji će kroz godinu ili dvije postati magistrima brodogradnje Skandinavske se zemlje, poglavito Norveška, čine obećanima. Gotovo su jednoglasni u stavu kako su prilike u hrvatskim brodogradilištima na klimavim nogama, a ukoliko im se ukaže prilika, većina ih ima za cilj, nakon neophodnog i minimalnog kaljenja u domaćim škverovima, s diplomom »u džepu« krenuti na sjever. Razlog? Dobrim dijelom isključivo radi financijskih pobuda. Naime, studenti s kojima smo razgovarali svjesni su da bi im početna plaća u Hrvatskoj iznosila oko četiri tisuće kuna, dok se isti posao u inozemstvu valorizira s tri, četiri tisuće eura. Razlika je golema.
– Mnogi se prije upisa na studij s pravom pitaju ima li budućnosti u brodogradnji, kakvo je stanje na tržištu te hoće li pronaći posao? Uvijek im odgovaram da nisam vrač, da se danas nijednom studentu po završetku bilo kojeg fakulteta ne može garantirati posao. Zato uvijek rado ističem poslovicu »Ploviti se mora, živjeti ne mora, za plovidbu je potreban brod, a netko ga mora i napraviti«. Taj netko može biti u Rijeci, u okruženju, Hrvatskoj, Europi, svijetu. Čini mi se da je tehnika nepravedno zanemarena u našem društvu, iako je univerzalna, primjenjiva, a diplomirani inžinjeri rijetke su »zvjerke« u cijelom svijetu, ističe redoviti profesor Tehničkog fakulteta Roko Dejhalla koji u dobroj vjeri studentima zamjera umjerenu pasivnost.
Studenti ne shvaćaju da im se na fakultetu pruža mogućnost stjecanja mnogih znanja i vještina, da moraju biti više zainteresirani, postavljati dodatna pitanja i sami istraživati jer, ističe Dejhalla, kada danas-sutra budu za savjet pitali starijeg kolegu, ne mogu biti sigurni da će im dotični zaista pomoći.
Brzo do zaposlenja
Tehnički fakultet u Rijeci godišnje Hrvatskoj i svijetu isporuči dvadesetak visokoobrazovanih inženjera brodogradnje, a upisna kvota za Studij brodogradnje i inženjerstva morske tehnologije je 70. U prilog tezi da je profesija brodograđevnog inženjera vrlo tražena i cijenjena ide činjenica o postotku nezaposlenih na području Primorsko-goranske županije. U evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (Područna služba Rijeka) evidentirana su tri diplomirana brodograđevna inženjera s 31. prosinca 2011. godine koja su se vjerojatno već zaposlila s obzirom na to da je vrijeme čekanja na zaposlenje navedenog zanimanja do mjesec dana.
Uz to, brodogradnja je i najvažnija grana prerađivačke industrije ovog područja u razdoblju od 1995. do 2010. godine. Prema informacijama Gospodarskog profila Primorsko-goranske županije u promatranom desetogodišnjem razdoblju, broj poduzetnika u brodogradnji porastao je za 57,1 posto, broj zaposlenih je povećan 2,69 posto, rast ukupnih prihoda na razini brodogradnje iznosio je 224,1 posto, dok je dobit brodograđevne industrije povećana za relativno visokih 242,7 posto, što je apsolutnom pogledu iznosilo 15,1 milijardu kuna.
Osnivanje plovnih objekata, čvrstoća, vibracije i konstrukcija broda, ugovaranje plovnih objekata, tehnologija građenja i održavanja plovnih objekata, upravljanje kvalitetom, dinamika pomorskih objekata, uvođenje novih proizvoda u brodogradnju i strojarstvo i računarski programi u brodogradnji i strojarstvu samo su neka područja ili discipline Zavoda za brodogradnju i inženjerstvo morske tehnologije.
Posao u Saipemu
No, osim teorijskih znanja, studenti tijekom studija svladaju i vještine u praksi, bilo u nekom od brodogradilišta ili u projektnom uredu. Neki su te sreće pa pronađu posao u struci već tijekom studija, poput Marina Duplačića i Borisa Ercega . Duplančić je već na prvoj godini studija slučajno ugledao oglas za posao »energetskog giganta« Saipema, prijavio se, oduševio na intervjuu, pa otad svakodnevnim trudom i zalaganjem opravdava povjerenje poslodavca. Crta nacrte u autoCAD-u, a vjeruje kako postoji mogućnost da jednoga dana postane inspektor na brodu i putuje svijetom.
– Puno mi je pomoglo radno iskustvo, stekao sam dodatna znanja, iako još uvijek učim, a zaradio sam i novac kojima sam platio školovanje. Nadam se da ću i nakon što diplomiram ostati raditi u Saipemu pa je isvjesno kako ću ostati u Rijeci. Moram priznati da po završetku gimnazije nisam imao predodžbu koji studij upisati, no danas mi ni najmanje nije žao. Brodova će uvijek biti, zaključuje Marin Duplančić, rođeni Splićanin koji ne namjerava napustiti Rijeku, što se ne može reći za njegovog kolegu Borisa Ercega koji je u svijetu brodogradnje završio vodeći se bratovim izborom. Erceg je već dvije godine dio tima uspješne riječke konzalting tvrtke »as2con« koja je nedavno ušla u najuži krug natječaja kojeg je raspisao respektabilni svjetski tjednik »The Economist«, u suradnji s američkom agencijom za razvoj inovacija InnoCentive, s prijavljenim elaboratom »Novi poslovni model za brodogradilišta bez poticaja«
– Iako sam razmatrao mogućnost upisa na ekonomiju, krenuo sam bratovim stopama. On je trenutno na doktorskom studiju u Norveškoj, a upravo sam na njegovu primjeru vidio kako studij brodogradnje pruža mogućnost stjecanja vrijednih znanja te prosperitet za svjetliju budućnost. Osim što radim u »as2con«, mimo fakulteta pokušavam »pokupiti« što veći spektar znanja pa tako 20. veljače odlazim na četiri mjeseca na studentsku razmjenu u Portugal, kaže Boris Erceg, ističući kako mu je krajnji cilj odlazak u inozemstvo.
Radi velike razlike u hrvatskim i inozemnim plaćama za iste poslove u sektoru brodogradnje, Erceg svoj idealni poslovni scenarij vidi u radu izvan Hrvatske, da bi se nakon određena vremena vratio i otvorio vlastiti biznis.
Norveški san
Norveška je mladim studentima nedosanjani san. Svoju priliku namjeravaju ugrabiti u zemlji visokog socijalnog standarda u kojoj je uz naftu i plin, brodogradnja najznačajnija djelatnost. Prema istraživanju MVPEI-a, u Norveškoj polovica stanovnika ima stalno zaposlenje, BDP po stanovniku premašuje 50 tisuća američkih dolara pa ne čudi veliki interes riječkih studenata s obzirom na to da je hrvatski BDP – 10,6 tisuća američkih dolara.
Rene Bertoša je otišao korak dalje pa je već na adrese tamošnjih brodogradilišta slao svoj životopis. Dobio je odbijenice, jer ne ispunjava ključni uvjet, nema četverogodišnje radno iskustvo, no to ga nije obeshrabrilo. Dio slobodnog vremena posvećuje učenju norveškog jezika jer se nada kako će mu zaista jednog dana koristiti.
– Velika mi je želja jednog dana raditi u norveškom Umoe Mandalu, brodogradilištu specijaliziranom za plovne objekte. U norveškim se brodogradilištima grade srednji i manji tankeri te brzi brodovi za prijevoz putnika. Razvijena je sofisticirana tehnologija prateće brodske opreme. Vrhunsko je norveško znanje i umješnost u izgradnji naftnih platformi i specijalizirane opreme za naftnu i plinsku industriju koja u načelu radi u iznimno teškim klimatskim uvjetima u morima na sjeveru Norveške. Kako sam dobio negativan odgovor od nekoliko brodogradilišta, vjerujem da ću za početak raditi u Hrvatskoj u nekom od brodogradilišta, priča Bertoša, dok mu žar za Norveškom ne jenjava.
– U početku studiranja nisam bio siguran da sam dobro odabrao, da je to studij po mojim mjerilima, ali živim cijeli život uz more i ne mogu zamisliti život u kontinentalnom dijelu. Brodogradnja je moja budućnost, reći će Rene Bertoša.
Odlazak iz Rijeke
A put Skandivanije najradije bi i Kristijan Valečić .
– Odabrao sam smjer projektiranje pa se nadam raditi u nekom uredu. Nažalost ili na sreću, mislim da ću ići u inozemstvo, Norvešku, Finsku ili Švicarsku isključivo radi financija. Vani se zaradi triput više nego u Hrvatskoj, kaže Valečić, a sličnog je mišljenja i kolega mu Igor Keber .
– Nakon završene srednje brodograđevne logičan je slijed bio upis na Studij brodogradnje. Volio bih raditi u nekom projektnom uredu, bez obzira da li je riječ o privatnoj ili državnoj firmi. Nešto iskustva imam na poslovima kontrole i izrade nacrta koje sam stekao tijekom prakse.
Jedini koji bi napustio Rijeku, bez namjere da ode i iz države, je Zagrepčanin Miroslav Ćurić kojemu, kako kaže, riječka klima ne odgovara. No, čini se kako mu riječka atmosfera ipak nije umnogome odmogla, završava studij smjera projektiranje.
– Konstrukcije i tehnika su me oduvijek zanimale, još od osnovne škole. Želio sam se baviti zrakoplovstvom, ali kako kod nas nema te mogućnosti, odlučio sam se za brodove. Jedva čekam napustiti Rijeku, a nadam se da ću posao naći u Zagrebu. Brodogradnja nije samo brodogradilište, tu je i popratna industrija koja je loša, i to je problem. Svi odlaze u inozemstvo, kaže Ćurić.
– Imali smo priliku više puta posjetiti brodogradilišta. Odradili smo i prakse, bio sam u Viktor Lencu i to mi je iskustvo iznimno važno. Kad budem imao diplomu, razmišljat ću o pronalasku posla u Rijeci, eventualno Splitu, a ako se ukaže prilika za odlazak u inozemstvo, sigurno ću prihvatiti, s time da bih se morao konzultirati sa svojom boljom polovicom, rekao je David Blečić koji se vidi u funkciji voditelja objekta, ili draže mu opcije inspektora.
Stipendist Kraljevice
– Odrastao sam uz more pa mi se činilo logičnim odabrati struku karakterističnu za ove prostore. Hrvatska brodogradnja ima potencijala, stručne ljude, tradiciju, a na vlastima je kako će usmjeriti njen budući razvoj. Razmišljao sam o odlasku u inozemstvu, no za mene bi bila dobra opcija i angažman u domaćem brodogradilištu, kaže Darko Srzentić .
– Dvoumio sam se između građevine i brodogradnje, odlučio se za potonje i mislim da nisam pogriješio. Tijekom studija, prilikom posjete brodogradilištima 3. maj, Kraljevica i Viktor Lenac imali smo priliku vidjeti sve segmente proizvodnje, prošli smo kroz sve pogone. U Hrvatskoj je loša situacija, čuo sam iskustva kolega koji rade, vode višemilijunske poslove, a plaća im je smiješna. Zato se vidim u inozemstvu, mišljenja je Marko Vidas .
Njegov kolega Dario Bićanić nada se poslu u brodogradilištu Kraljevica.
– Još od osnovne škole sam se vidio u brodogradnji, oduvijek me zanimala tehnika. Stipendist sam Kraljevice pa sam obvezan raditi duplo više godine u brodogradilištu negoli sam godina primao stipendiju. To za mene znači deset godina. Barem znam da bih volio raditi u proizvodnji, kaže Bićanić.
– Imam strica u Zadru koji se bavi malom brodogradnjom. Ipak, nadam se zaposlenju u Viktor Lencu, a ako me teška situacija natjera da odem »van«, morat ću i ja u inozemstvo, za kraj je rekao Ivan Čuka kojemu nisu strane ni glazbene vode, svira gitaru u bendu Uma Thurman.
Izvor: NoviList
______________________________________________________________
Pitanja i odgovori o Norveškoj
www.onorveskoj.blogspot.com